Poziv Lika Cluba za gostovanjem našeg tajnika i trenera Vanje Antića u Facebook liveu (ponedjeljak 2.11.2020. godine) objeručke smo prihvatili.
Cijeli razgovor možete pogledati na stranici likaclub.eu, a dostavljamo i link: https://www.facebook.com/watch/?v=653268135267379
Tekstualnu vijest možete pronaći na https://likaclub.eu/interview-vanja-antic-djeca-su-dala-najvise-srece-uspjeha-i-pehara-nasem-klubu/, a preuzimamo ju u cijelosti:
U Facebook liveu Lika Cluba danas smo ugostili Vanju Antića, tajnika i trenera Rukometnog kluba Gospić.
Iza gospićkih rukometaša je sezona prepuna odličnih rezultata, a njihov rad je početkom godine prepoznat i nagrađen od Zajednice sportova Ličko-senjske županije. Prvo sudjelovanje na Sportskim igrama mladih im je donijelo srebrnu medalju, dok je ulaskom seniora u drugu ligu jednako uspješno započela i nova natjecateljska sezona.
Što je bilo ključno za odlične rezultate koje su postigli, što možemo očekivati u nastavku sezone te u kojoj mjeri epidemija koronavirusa utječe na aktivnosti kluba, Vanja nam je otkrio u razgovoru uživo putem Facebooka. Pročitajte sažetak razgovora.
Za početak, recite nam nešto o sebi. Kako vas je životni put doveo u Gospić i od kuda ljubav prema rukometu?
Dolazim iz Selca, malog mjesta kraj Crikvenice, a u Gospić sam došao na fakultet. Nakon završetka Učiteljskog fakulteta dobio sam posao i ostao u Gospiću. Cijela obitelj mi je u rukometu, otac i stričevi, tako da sam i ja od malih nogu krenuo u taj sport i odmah sam ga zavolio. Uz to sam svirao trubu, bavio se nogometom i tenisom, ali sve je to bilo kratkotrajno i jedino je rukomet uvijek ostajao.
Kako ste postali trener RK Gospić?
Čim sam došao u Gospić, odmah sam se raspitao postoji li rukometni klub. Došao sam u kontakt s tadašnjim trenerom i gospićkom rukometnom legendom Josipom Starčevićem. On je prepoznao moj entuzijazam za rukomet i pitao me bih li počeo trenirati mlađe uzraste, kojih tada nije bilo. U veljači 2007. smo imali prvi rukometni trening na kojemu je bilo oko 70 djece i tako je sve počelo.
Koliko članova u svim uzrastima broji klub i jeste li zadovoljni interesom djece za ovaj sport?
Trenutačno jesam. Kad smo krenuli s školom rukometa, rukomet je bio nešto novo u Gospiću i odmah je zainteresirao veliki broj učenika, ali kako to uvijek biva, polako je došlo do odustajanja. No ozbiljan i ustrajan rad, natjecanja, putovanja i druge naše aktivnosti gurale su i klub i djecu. Roditelji su prepoznali tu ozbiljnost i broj je svaki mjesec bio sve veći, od nekih 20-30 članova sad smo došli na preko 270 članova.
Koliko nam je poznato, RK Gospić je među klubovima s najbrojnijim trenerskim kadrom u Hrvatskoj. Tko se još, osim vas, brine o ekipama i koliko imate licenciranih trenera?
Kad smo krenuli, imali smo samo jednog licenciranog trenera i to je bio Josip Starčević. Već par godina naši članovi sudjeluju na edukaciji sportskog učilišta. Trenutno imamo 8 rukometnih trenera što je veliki broj i za puno veće gradove i klubove od Gospića i na to smo jako ponosni. U planu nam je licencirati još naših članova, možda 2021. godine još četvoricu. Veliki broj članova zahtijeva i veliki broj trenera, ali ne bilo kakvih – educiranih, pedagoga, koji imaju strpljenja i znaju raditi s djecom, a sve to na zadovoljstvo roditelja, djece i kluba u konačnici.
Iza kluba su sezone prepune odličnih rezultata, vaš rad je početkom godine prepoznat i nagrađen od Zajednice sportova LSŽ. Koje biste uspjehe posebno izdvojili iz proteklog perioda i jeste li zadovolji postignutim?
Svake godine imamo veliki broj uspjeha, ne samo na lokalnoj, nego i na državnoj razini. Mi u klubu svaku pozitivnu stavku gledamo kao uspjeh, svaki novi član i svaka pobjeda je nama uspjeh. A što se tiče rezultatskih uspjeha, prvi i povijesni uspjeh našeg kluba je 8. mjesto dječaka 2004. i 2005. godišta na prvenstvu Hrvatske u rukometu. I dan-danas sam na taj uspjeh najponosniji jer je probio led, a malo sreće nas je dijelilo da budemo među prva 4 mjesta.
Nakon toga izuzetan uspjeh su ostvarili dječaci 2008. i 2009. godišta, prije 2. godine, osvojivši odlično 5. mjesto. Što se tiče mlađih uzrasta, izuzetni rezultati su prva mjesta na neslužbenom prvenstvu Hrvatske u Karlovcu. Tu smo osvojili 1. mjesto s dječacima 2008. i 2009. godišta, 3. mjesto s dječacima 2007. godišta i djevojčicama 2009. godišta….”Točka na i” svega toga je seniorska ekipa koja godinama muku muči s odlascima igrača iz Gospića u druge gradove, u srednje škole i na fakultete. Uspjeli smo se ekipirati i ući u drugu ligu, imamo 3 uzastopne pobjede i prvi smo na tablici.
Prvo sudjelovanje na Sportskim igrama mladih donijelo je klubu srebrnu medalju. Kakvi su dojmovi s natjecanja?
Organizacija Sportskih igara mladih u Gospiću je jedna od brojnih stvari koje radimo za naše članove. Odlučili smo prihvatiti poziv za organizaciju kvalifikacijskog turnira jer je to u interesu naše djece. Prijavilo se 8 ekipa dječaka i djevojčica, naša ekipa je osvojila 1. mjesto. Na završnici u Splitu smo osvojili 2. mjesto, izgubili smo od prijatelja iz Šibenika. To je jedno iskustvo koje niti ja, niti naša djeca nismo dotada imali. Zaista smo ponosni što smo to kvalitetno organizirali i sudjelovali. Ljudi u organizaciji sportskih igara su fantastični, podržavamo se međusobno, jedva čekamo da se sve ponovi iduće godine, ako situacija s koronavirusom to dozvoli.
U koliko se liga natječete?
Natječemo se u desetak državnih i županijskih liga. Dječaci U-15, U-13 i U-11 sudjeluju u prvoj hrvatskog rukometnoj ligi. Imamo županijske lige za dječake U-13 i U-11. Djevojčice U-14 se natječu u županijskoj ligi, djevojčice U-12 u državnoj i županijskoj ligi. Imamo veliki broj liga i to je naporno, iziskuje velike troškove u kojima nam roditelji pomažu bez ustručavanja. Samo jedan autobus do Rijeke košta 2.100 kuna, a mi moramo svaki vikend ići s dvije ekipe, to su doista veliki troškovi putovanja.
Što očekujete u nastavku sezone i jeste li zacrtali neke ciljeve za naredni period?
Seniori su ušli dobro u sezonu, očekivanja su da zadržimo što višu poziciju i mislim da to i možemo. Što se tiče mlađih, djeca su dala najviše sreće, uspjeha i pehara našem klubu. Najveći su naši ambasadori po ponašanju i po igri. Očekujemo da ćemo se barem s jednom ekipom boriti za prvake Hrvatske.
Kako izgleda treniranje u doba korone? Dolazi zima, neće biti mogućnosti treniranja vani… imate li rješenja za ovaj problem?
Nemamo rješenja, snalazimo se iz dana u dan. Gradska sportska dvorana se koristi za tjelesnu i zdravstvenu kulturu i kao takva ne smije se koristiti za treniranje mlađih uzrasta, već samo za treniranje seniora. Treniramo vani, uvjeti nisu baš najbolji, ali djeca dolaze. Imat ćemo treninge sve dok nam vrijeme to bude dozvoljavalo. Ako se ne promijene mjere koje je donio nacionalni Stožer, morat ćemo nažalost prestati s treniranjem i napraviti pauzu do povratka lijepog vremena.
U kojoj mjeri je epidemija koronavirusa utjecala na ostale aktivnosti kluba?
Početkom 3. mjeseca ove godine smo dogovorili pokretanje rukometa u Otočcu, Brinju i Korenici, no korona nas je u tome omela. Sve je bilo spremno, taj ponedjeljak smo trebali započeti s prezentacijama rukometa, no došlo je do zatvaranja…
Osim što niže sportske uspjehe, RK Gospić sudjeluje u brojnim volonterskim akcijama. Recite nam nešto više o tome.
U klubu imamo jedno posebno tijelo koje se zove Vijeće roditelja. Oni su zaduženi za podršku organizacija drugih klubova, udruga i aktivnosti koje nisu povezane s rukometom. Na taj način pozivamo svoje članove da podržavaju ne samo rukomet i naš klub, nego i druge organizacije i sportove. Želimo ih odgajati da budu što kvalitetniji i što otvoreniji, da budu što svestraniji u svemu.
Poruka za kraj
Ovim putem bih htio zahvaliti svim našim sponzorima koji nas podržavaju – Gradu Gospiću, Zajednici sportova Grada Gospića, Zajednici sportova Ličko-senjske županije i brojnim drugima jer su putni troškovi zaista veliki.
Jednom prilikom, nakon osvajanja prvog mjesta na prvenstvu Hrvatske, bio je organiziran doček roditelja, djeca su bila presretna i pitali su me da nešto kažem. Čestitao sam svima i zamolio roditelje da djeci koja su tad bila mala, jednog dana pokažu te slike, podsjete ih koliko su bili sretni i da ne odustaju. Jer djeca će doći u osmi razred, krenut će u sto nekih drugih stvari i odustat će od rukometa. A kad shvate nakon nekoliko godina da nije bilo potrebe za odustajanjem, bit će im možda neugodno vratiti se ili će misliti: “To je prošlo, više nisam dovoljno dobar, ne mogu nadoknaditi te dvije-tri godine” i njihova sportska karijera će biti na razini rekreativnog odigravanja nogometa na nekom terenu od sat vremena.
Poruka je – nemojte odustajati, kad vam je teško treneri su tu za vas, za razgovor, kao i roditelji, nemojte u sekundi uništiti ono što ste gradili godinama prije!